Trema, socijalna anksioznost, poštaplice I mucanje nisu bili moj problem.Moj zaštitni znak bio je usplahireni talas brzine izgovorenih reči, u potpunosti usklađen sa brzinom misli. Razumevanje onoga što govorim za mnoge je predstavljalo posebnu veštinu. A iza svega toga krila se prava riznica komunikacijskog nakita.
Onaj ko je tu riznicu prepoznao, otkrio i pomogao mi da je osiguram bio je Bogdan sa svojim timom iz Instituta za tehnike komunikacije.
Tokom nekoliko godina pohađao sam razne kurseve, edukacije i radionice usmerene ka javnom nastupu i unapređenju komunikacionih veština. Sve je to trajalo, prolazilo – ali osećaj da to još uvek nije sve nikada nije jenjavao.
Pre nekoliko meseci, pretražujući škole komunikacije na internetu, više puta sam nailazio na ITK. Usledili su upit, sastanak i vrlo brz početak saradnje. Već nakon prvog susreta, utisci i očekivanja bili su megalomanski.
Od tog dana do danas prošla su tri meseca.
Tri meseca koja su donela apsolutni preobražaj mog govora, scenskog pokreta i govora tela.
Kao neko ko je imao iskustva u javnim nastupima i govorima, najviše žalim što moj početak nije bio uz Bogdanovu podršku. Siguran da bi moje granice već tada bile svemir.
